Otkrio je da se radom najbolje potiru sećanja i što su ga više pritiskala, više je poslova uzimao, radio i završavao, uvek u žurbi, kao da negde hita ili će okasniti. Takav je uglavnom život naših ljudi u inostranstvu. Zimi se u mrak ode na posao pa se u mrak vraća kući. Manje je socijalizacije i druženja nego u Srbiji, mnogo se vremena provodi, u velikim gradovima, do posla i nazad, sve u nekom trčanju i žurbi, najavljuješ se bratu kad ideš da ga vidiš, nemaš vremena nikada, znaš da si u tuđini…Za svakog ko je otišao „preko“ može se napisati po jedan roman. Razne priče, svaka za sebe.
Ne znam zašto sam se baš danas setio Vitomira i onog širokog osmeha ispod nakvašenih očiju. Mog bosanskog i vojvođanskog prijatelja kada sam ga u Oklandu zagrlio pred moj odlazak u Australiju. „A baš sam se navika` na tebe. Trebaće mi vremena da se odviknem, da ćeš svaki čas banuti i nešto vedro doneti.“
Za Vitomira sam čuo pre nego što sam ga upoznao, a postali smo prijatelji ‚‚na prvi susret i pogled“. Oba poreklom iz Bosne, oba iz Vojvodine, oba iz Bačke, on malo severnije na Paliću. Bio je građevinac, na Paliću je podigao kuću, svojim rukama, od temelja do krova. U oklandskom Nort Šoru je, osim svoje, do temelja pretresao još par kuća.
Pročuo se kao građevinac, ali i još po nečemu. Kada se rukuje, toliko stisne ruku da svi odreda dreknu. Kod jednih to izaziva smeh, kod drugih podsmeh, trećih prekor, a kod svih bol. Bez obzira na pol i godine sve je sa istim entuzijazmom pozdravljao, te su određene kategorije bile malo više ugrožene. Na partijima kako koga sretne i stigne ili se stignu skloniti.
nastavak na sledećoj strani