
Poseta predsednika Crne Gore Jakova Milatovića manastiru Visoki Dečani trebala je da bude čin poštovanja prema vekovnoj tradiciji i duhovnom nasleđu. Umesto toga, pretvorila se u još jedan primer političkog kalkulisanja, kukavičluka i svesnog potiskivanja sopstvenih korena.
Svojevremeno doživljavan i podržan od strane srpskog naroda u Crnoj Gori kao političar koji razume i poštuje istorijsku istinu, doskorašnji „veliki Srbin“ i vernik još jednom je pokazao koliko brzo političke funkcije i briselizovana retorika mogu da potisnu pretke, poreklo i tradiciju.
Bledo „sveopšte“ nasleđe: Šta je Milatović zapravo napisao?
U svojoj zvaničnoj objavi nakon posete Rožajama i odlaska na Kosovo i Metohiju, Milatović se potrudio da napiše tekst u kome pažljivo izbegava svaku reč koja bi mogla da ga zameri spoljno-političkim mentorima.
Evo reči koje je predsednik Crne Gore uputio javnosti:
„Nakon radne posjete Rožajama posjetio sam Manastir Visoki Dečani.
Visoki Dečani su svetinja koja već sedam vjekova čuva bogatstvo duhovne i kulturne baštine, svjedočeći o značaju vjere, tradicije i istorijskog nasljeđa.
Zahvaljujem igumanu Savi i bratstvu manastira na srdačnom dočeku i gostoprimstvu. Ovakva mjesta podsjećaju nas na važnost očuvanja duhovnih vrijednosti, poštovanja istorije i odgovornosti da ono što smo naslijedili sačuvamo za buduće generacije.
Visoki Dečani ostaju mjesto duhovnog mira i molitve, čije nasljeđe nadilazi vrijeme i čuva uspomenu na vjekove koji su oblikovali istoriju.“
Analiza teksta: Istina sakrivena iza praznih fraza
Na prvi pogled, reči deluju dostojanstveno i pomirljivo. Međutim, dublja analiza ove objave otkriva poražavajući nivo autocenzure i političkog opreza:
Izbrisano srpsko ime: Visoki Dečani nisu prosto „svetinja“ u vakuumu. Oni su zadžbina svetog kralja Stefana Dečanskog i cara Dušana, najsvetliji dragulj srpske duhovne i istorijske baštine. Milatović, međutim, u celom tekstu ne uspeva (ili ne sme) da napiše pridev „srpski“.
Ignorisanje Srpske pravoslavne crkve: Manastir nije neutralni kulturni spomenik, već živi hram Srpske pravoslavne crkve (SPC). Prećutkivanje SPC u kontekstu Dečana jeste svesno pristajanje na narativ koji pokušava da odvoji srpske svetinje od crkve koja ih je sagradila i očuvala sedam vekova.
„Pljuvanje“ na pretke i sopstveni identitet: Za nekoga ko je na politički vrh stigao na talasu litija i borbe za očuvanje svetinja SPC, ovakav rečnik predstavlja direktno odricanje od onih koji su ga tu doveli. Izbacivanjem identitetskih odrednica, Milatović je pljunuo na istorijske veze Crne Gore i Metohije, kao i na sopstvene korene.
Od litija do briselskog novogovora
Ponašanje Jakova Milatovića oslikava klasičan obrazac transformacije političara u regionu. Dok je trebalo zadobiti poverenje vernog naroda i prekinuti višedecenijsku represiju nad srpskim identitetom u Crnoj Gori, usta su bila puna tradicije i istorijske pravde.
Danas, sa fotelje predsednika, Visoki Dečani za njega postaju tek mesto „kulturne baštine“ i „opštih duhovnih vrijednosti“ koje „nadilaze vrijeme“. Ovakav sterilni novogovor ne razlikuje se od saopštenja međunarodnih organizacija koje godinama izbegavaju da imenuju čije su svetinje na Kosovu i Metohiji i ko ih zapravo ugrožava.
Pokušavajući da se dodvori svima, Milatović je potvrdio staro pravilo: ko se odrekne istorijske istine radi političke korektnosti, na kraju gubi i obraz i poverenje naroda.




