
Živimo u vremenu kada se sve meri lajkovima, trendovima i brzim prolaznim utiscima. Često nam se čini da svet oko nas nameće tuđe praznike, tuđe običaje i tuđe priče, kao da nam tepih pod nogama stalno izmiče. Ali, pre nego što podlegnemo sjaju plastičnih bundeva i površnoj jezgrovitosti modernih noći koje nam se nude sa svih strana, vredi se zaustaviti. Vredi duboko udahnuti i setiti se ko smo i odakle dolazimo. Za nas danas nije Noć veštica. Za nas je Sveti Luka.
Vera nije modni trend koji se menja sa sezonom, niti je prilagodljiva maska koju stavljamo po potrebi. Vera je živi koren, duboko usađen u zemlju naših predaka, u svetlost tamjanom osveštanih domova, u molitve koje su naše bake šaputale pred ikonama. Kada zaboravimo svoje korene, postajemo kao drvo bez žila – svako jače jesenje duvanje vetra može da nas obori.
Sveti Luka, lekar i apostol, jevanđelista i slikar Presvete Bogorodice, uči nas nečemu sasvim suprotnom od današnje buke. Uči nas tišini, mudrosti, lečenju duša i svedočenju istine. Njegov praznik nas poziva da pogledamo unutra, u svoje srce, i zapitamo se: čije nasleđe čuvamo i šta ostavljamo onima koji dolaze posle nas? Čuvati ono što smo nasledili nije zatvaranje u prošlost, već čin ljubavi i poštovanja prema onima koji su nam krvlju i žrtvom sačuvali obraz i veru.
Naši stari nisu gradili manastire i prenosili predanja kroz vekove da bismo mi to sve rasuli za jednu noć pomodarstva. Zato, budimo ono što jesmo. Osvetlimo svoje domove toplinom porodične molitve, a ne tuđim mrakom. Vratimo se svojim korenima, jer čovek koji zna čiji je i odakle je, nikada se ne plaši oluja koje dolaze.




