
Pored kratkoročnih fiskalnih problema, Rusiju opterećuju i dugoročni demografski trendovi. Broj stanovnika opada još od 2019. godine, a kombinacija niskog nataliteta, ratnih gubitaka i emigracije dodatno smanjuje radnu snagu. Stopa nezaposlenosti od svega dva odsto, paradoksalno, svedoči o ozbiljnom nedostatku radnika, a ne o zdravlju tržišta rada.
Kremlj je reagovao nizom poreskih povećanja. Porez na dobit kompanija podignut je sa 20 na 25 odsto, uvedene su više stope poreza na dohodak, a početkom 2026. godine povećan je i PDV sa 20 na 22 odsto, čime je postao viši nego u SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Nemačkoj. Sve to dolazi u trenutku kada inflacija već godinama potkopava kupovnu moć građana.
Ipak, uprkos ekonomskom pritisku, Rusija za sada može da nastavi finansiranje rata. Javni dug je relativno nizak, porezi se mogu dodatno povećavati, a država može pribegavati monetarnom finansiranju, prodaji imovine i nacionalizaciji privatnih kompanija. Stručnjaci procenjuju da Kremlj ima dovoljno manevarskog prostora da izdrži tokom 2026, pa verovatno i 2027. godine.
Pitanje je, međutim, da li će ekonomsko nezadovoljstvo prerasti u političko. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da se optimizam, koji je rat u početku proizveo, polako topi. Sve veći broj građana smatra da se ekonomski uslovi pogoršavaju, a ratna euforija ustupa mesto zabrinutosti.
U tom kontekstu, odluka Moskve da ponovo pristane na mirovne pregovore sa Ukrajinom, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država u Abu Dabiju, dobija dodatnu težinu. Za Kijev i njegove saveznike, jedna činjenica postaje sve jasnija: ruska ratna ekonomija pokazuje znake iscrpljenosti i ne može trajati zauvek.