
Sinoćna utakmica Bosne i Hercegovine i domaćina Kanade na Svetskom prvenstvu završila se rezultatom 1:1. U stvarnosti, gol za Bosnu i Hercegovinu postigao je Jovo Lukić, Srbin rođen u Šapcu. Postavlja se pitanje sada da li Srbi navijaju za Bosnu i Hercegovinu. Pojedini da, a pojedini nikako ne žele da navijaju za BiH je ne zaboravljaju užasne uvrede upućene reprezentaciji Srbije u košarci u Sarajevu od pre nekoliko meseci, a takođe ni činjenicu da trenutno Bošnjaci u Bosni i Hercegovini pokušavaju da prekroje istoriju prisvajajući ljiljane, Tvrtka, pa čak i kažu da u Bosni i Hercegovini ne žive Srbi već takozvani „Bosanci pravoslavci“. Evo naše analize.
Simbolika: Srbin u dresu Bosne i Hercegovine
Prisustvo Srbina rođenog u Šapcu koji daje gol za Bosnu i Hercegovinu na Svetskom prvenstvu nosi jaku poruku:
- Identitet nije jednosmerna ulica: Jovo Lukić je pokazao da čovek može biti Srbin po poreklu, rođen u Srbiji, a da istovremeno iskreno igra i gine za Bosnu i Hercegovinu.
- Most, a ne granica: takav igrač postaje živi most između dve sredine-Srbije i BiH, ali i između Srba u BiH i Srba u Srbiji.
- Fudbal kao prostor pomirenja: gol na Mundijalu ima emotivnu težinu veću od običnog sportskog događaja; on postaje povod da se ljudi zapitaju šta im je zaista važno-zastava ili čovek, nacija ili emocija.
U toj slici, Srbin iz Šapca koji slavi gol u dresu BiH ruši rigidne narative: pokazuje da pripadnost može biti slojevita, a ne isključiva. Mešutim to se Srbima kroz istoriju obilo o glavu kroz dve Jugoslavije jer su samo Srbi uglavnom bili Jugosloveni.
Da li Srbi navijaju za Bosnu i Hercegovinu?
Odgovor je: i da i ne-i zavisi od tri ključna sloja: politike, lične biografije i generacije.
1. Politički i ratni kontekst
- Sećanja na rat: starije generacije, posebno one direktno pogođene ratom devedesetih, često nose težak emotivni i politički teret. Kod nekih postoji otpor da navijaju za BiH kao državu, jer je doživljavaju kroz prizmu rata, Dejtona, nepravdi, narativa iz medija. Ali i onih koji koji su obazrivi na oštre narative iz Sarajeva i negiranje Srpstva.
- Republika Srpska kao “svoj tim”: deo Srba iz BiH emotivno se više vezuje za Republiku Srpsku nego za Bosnu i Hercegovinu kao celinu, pa im je reprezentacija BiH “državna forma” koja ne dodiruje srce na isti način.
- Medijski narativi: način na koji se BiH predstavlja u srpskim medijima (i obrnuto) utiče na to da li prosečan navijač u Srbiji doživljava BiH kao “bratsku”, “neutralnu” ili “suprotstavljenu” reprezentaciju.
2. Lične biografije i porodične veze
- Mešane porodice: ogroman broj ljudi ima rodbinu “preko Drine”-u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli, Bijeljini, Mostaru. Za njih je pitanje navijanja manje ideološko, a više porodično: navijaš za tamo gde ti je brat, kum, stric, dete.
- Migracije i dijaspora: Srbi koji su odrasli u BiH, pa se preselili u Srbiju ili dalje u Evropu, često nose dvostruku emociju—navijaju i za Srbiju i za BiH, u zavisnosti od protivnika, faze takmičenja i trenutnog raspoloženja.
- Igrači kao okidač empatije: kada u reprezentaciji BiH igraju Srbi (ili igrači koje Srbi doživljavaju kao “svoje”), lakše se stvara emotivna veza. Srbin iz Šapca koji daje gol za BiH na Mundijalu je upravo takav okidač: “Naš čovek, njihov dres-ali gol je naš, balkanski, jer se Srbija nije plasirala”
3. Generacijski jaz
- Mlađe generacije (rođene posle rata): njima je rat često apstraktan, više istorijska lekcija nego lično iskustvo. Njima je normalno da navijaju za “komšije” ako igraju lep fudbal, ako su simpatični, ako imaju igrače koje prate na Instagramu.
- Navijačka kultura interneta: klinci danas prate highlightse, meme-ove, klipove, a manje političke govore. Ako BiH igra hrabro protiv velikog favorita, lako ćeš videti komentare tipa: “Bravo komšije”, “Svaka čast Bosni”.
- Manje rigidne granice identiteta: za njih je sasvim moguće da navijaju za Srbiju kao primarni tim, ali da im bude drago kad BiH pobedi, pogotovo ako protivnik nije “emocionalno bitan”.
