
U Srbiju se vratio 1208. godine da potpuno izmiri zavađenu braću. Bavio se prosvetiteljskim radom prenoseći osnovne verske i svetovne pouke. Iza sebe je ostavio više pisanih dela. Najznačajnija su „Žitije Svetog Simeona“, „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“, kao i „Zakonopravilo“.
U Nikeji je 1219. od vizantijskog cara Teodora Laskarisa i vaseljenskog patrijarha Manojla i Haritopula izdejstvovao autokefalnost srpske crkve i srpsku arhiepiskopiju. Umro je u Trnovu 25. januara 1236. godine, na povratku sa hodočašća u Jerusalim, posle jedne diplomatske misije za bugarsku arhiepiskopiju.
Prema zapisima iz tog vremena, glas o smrti Rastka Nemanjića stigao je u Srbiju 27. januara, pa se u SPC na taj dan služe liturgije. Njegove mošti su iz Trnova prenete u Srbiju i sahranjene u manastiru Mileševi 1237. godine.
Savin kult je u narodu bio jak zbog čega je u vreme Banatskog ustanka, 1594. godine, veliki vezir Sinan-paša naredio je da se mošti Svetog Save odnesu iz manastira Mileševe i spale u Beogradu, na Vračaru. nPraznik Sveti Sava je ustanovljen za školsku slavu 1840. godine, na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu. Posle poluvekovne zabrane, 1990. godine ponovo se obeležava kao školska slava. Naročito revnosno Svetog Savu praznuju stočari iz raznih krajeva.
nastavak na sledećoj stranici