
Osam sati operacije
– Međutim, umesto 4 sata, moja operacija trajala je 8 sati. Od pola osam ujutru do četiri popodne. Njegova je malo kasnije. Tek sam kasnije shvatila koliki je rizik bio! Ali to sam započela, ja sam jaka i fizički i psihički, izdržaću ja to, a on će preživeti, vratiće se svojoj porodici… Ali moja majka sada sedi i gleda sa njima ovo. A ja sada imam njih i mislim da bi on bio presrećan – priča Tamara kroz suze.
Nažalost, Dušan je živeo samo mesec i po dana.
– Već 4. maja Dušan je vraćen na intenzivnu negu, zato što su curili žučni kanali. Uveden je u veštačku komu, brinuli su da ne odbaci jetru, međutim, jetra je dobro radila. On je dobio 70 odsto moje jetre. Ja sam hiperaktivna, pa je i jetra tako radila i bilo je super. Međutim, počeli su da mu otkazuju i srce i pluća, ubačen je u komu… Nadali smo se da će naći rešenje za njega, ali uzalud. Jedno unutrašnje krvarenje je preživeo, drugo takođe, i na kraju je preminuo 8. juna – priča Tamara kroz suze za „Prva TV“.
Gubitak prijatelja početak novog poglavlja
Gubitak prijatelja nije kraj ove priče, već početak novog poglavlja. Dušanova porodica postala je i njena, a Tamarin hrabri čin most koji ih povezuje.
– Dušanovi najbliži me prisvajaju kao najrođeniju, a i ja njih. Njegova supruga mi često govori da sam im podarila najlepšu godinu u životu. Svaki dan im je bio poklon, otkako sam im vratila nadu. Makar smo pokušali da zajedno dotaknemo cilj. Nije mala stvar kad ti neko u najtežoj situaciji ponudi ruku i iskreno obeća da će dati sve od sebe. Bar sam ih usrećila godinu dana. Bar sam im vratila nadu. Samo mi je žao što Dušana nema, on bi najbolje razumeo šta mi se desilo – ispričala je Tamara u intervjuu ranije.
Danas bi, kako kaže, sve isto uradila, i svoju priču priča kako bi ljudi shvatili važnost doniranja organa i kako bi bili bolji jedni prema drugima.