
Posle oslobođenja Bitolja u jesen 1916. godine, srpska vojska, iako osnažena pobedom, bila je na izmaku snage. Hiljade vojnika iscrpljenih od bolesti, zime i gladi provodile su mesece na kišnim položajima južno od Skadra i oko Soluna. Front se ukopao, a Srbija – njene reke, planine i sela – ostala je iza neprijateljskih linija, pod bugarskom i nemačkom čizmom.
U toj tišini okupacije, daleko od fronta i savezničkih trupa, u narodu se rađala nova iskra otpora. Srpski seljak, ogorčen zbog zločina, pljački i nasilja okupatora, nije zaboravio svoju zakletvu ni zastavu pod kojom je ratovao. Tako je u februaru 1917. godine, u srcu južne Srbije, planuo Toplički ustanak – jedini oružani ustanak u porobljenoj Evropi tokom Prvog svetskog rata.
Pod vođstvom Koste Vojinovića i Koste Pećanca, ustaničke čete zauzele su Prokuplje i Kuršumliju, vijorila se trobojka, i na trenutak se činilo da je sloboda opet tu, na dohvat ruke. Vesti o ustanku odjeknule su sve do Soluna – do vojnika koji su u rovovima stiskali zube i čekali svoj čas. Ali odmazda je bila strašna. Bugarske i nemačke jedinice sručile su se na Toplicu sa neslućenom silinom. Sela su spaljena, narod ubijan, čitave porodice zbrisane. Ipak, i u tom pepelu ostao je zapisano – Srbija se nije predala.
Toplički ustanak bio je više od vojne pobune – bio je vrisak naroda koji je odbio da se pokori, dokaz da duh slobode može da plane i kad se sve čini izgubljenim. Taj plamen, zapaljen u snežnim dolinama Toplice, grejao je srpsku vojsku sve do trenutka konačnog proboja Solunskog fronta.