
„U Parizu kafa 1,30€, ovde je duplo – još ti je posluže kao da ti prave uslugu“
„Espreso u Parizu platim 1,30 evra, a šolja puna, mirisna, s vodom pride. Ovde sam u Skadarliji platila 300 dinara, i to pola šoljice, i još mi konobar kaže: ‘Mleko se doplaćuje.“
Ja mu kažem: ‘Sinko, ja u Francuskoj dobijem i mleko i keksić pride.’ Ovde – sve se računa. Pa sladoled – kugla 200 dinara. A u Lidlu u Parizu uzmem porodičnu kutiju za 2 evra, može cela familija da se hladi.“
„Kupim jednu kesu u marketu – 4.000 dinara! Pa šta sam uzela – jaje noja?!“
„Otišla sam u prodavnicu da kupim nešto sitno – par jogurta, malo sira, malo voća, dve čokolade. Jedna mala plastična kesa. Kad ono – 4.000 dinara na kasi! Pitala sam blagajnicu da li mi je ubacila i neki parfem unutra!
U Parizu, kad pijaca krene da se zatvara, za 30 evra donesem tri kese – riba, povrće, voće, kolači. Ovde sve na komad. Avokado gledam, nisam smela da ga pipnem. Reko’ – možda se naplaćuje i gledanje.“
„Hleb 420 dinara?! Pa u Francuskoj za te pare kupim dve bagete i bocu vina!“
„Znaš kad ti naplate hleb u restoranu posebno? Pa još 420 dinara! Četiri parčenceta, kao da su isečena iz suvenira. Ja pitala konobara: ‘Je l’ ima da doplatim i za viljušku?’
U mom mestu u Francuskoj u pekari za 2 evra kupim dve sveže bagete i još mi ostane za bocu vina. Ovde ti za korpicu bajatog hleba naplate kao da ti donose porciju tartufa.“
nastavak na sledećoj strani