
Prema predanju, Dimitrijev grob odisao je bosiljkom i smirnom, pa je on zato nazvan Mirotočivi. U srednjovekovnoj Srbiji, posvećeni su mu mnogobrojni hramovi, uključujući i crkvu u Pećkoj patrijaršiji i kapelu u manastiru Visoki Dečani.
Po broju onih koji ga slave, Mitrovdan je na petom mestu na listi najvećih srpskih slava. U srpskom narodu Mitrovdan je jedna od većih slava, krsno ime nekih esnafa i dan održavanja zavetine u mnogim mestima.
Mitrovdan je u Srbiji jedna od većih slava, a po verovanju je pravi vesnik zime. Na taj dan su se, po pravilu, rastajali hajduci da negde prezime zimu. Zato se smatra da do ovog praznika treba završiti sve velike radove u polju, sve što se radi napolju i takođe se smatra da je vreme posle Mitrovdana varljivo, odnosno da zima može svakog časa da iznenadi, pa se zato učvrstilo mišljenje da je loša sreća ako se nešto ostavi za posle velikog praznika.. Veruje se da uoči Mitrovdana svako treba da bude kod svoje kuće – ko to ne uradi, cele godine će noćivati po tuđim kućama, kaže verovanje.
Na dan slave, ne valja se da roditelji grde decu, po običaju. Svi priželjkuju da to bude sunčan dan, kakav predskazuje blagu zimu. Ovaj dan je poznat, kako se verovalo, i po tome što su se hajduci tada rastajali da bi negde prezimili zimu i ponovo se sastali o Đurđevu danu sledeće godine. Tako je i nastala krilatica: Mitrovdanak – hajdučki rastanak, Đurđevdanak – hajdučki sastanak.