
Dok su mi mnogi u otadžbini zavideli na mestima u kojima sam živeo i radio, ja sam se često pitao: „Da li je normalno, zar je to uspeh, nije li porazno da sam izgovaram sopstveno ime onako kako se ne izgovara? Zar to zaslužuje zavist?“
Bilo je i gorih scena. Negde sam sam se odazivao na Brajan, negde na Bohan, Bozan…
Ovde sam naučio da posao ne mora da bude božija kazna, ali i to da nema posla na kome se ništa ne radi. Docnije sam dobio dobar posao i šef mi predloži da promenim ime. Zamisli, bre! Da promenim ime. Pa, zar ga nisam već promenio dovoljno? Zar mi ga niste već promenili?
„Gospodine Tripunovik, klijentima je teško izgovarati vaše ime, a i vama bi bilo bolje, karijere radi“, kaže šef.
nastavak na sledećoj strani