Ne znam da pričam priče, još manje da ih pišem ali ovi hladni dani, ovo vrijeme, vraća mi sjećanja na jednu hladnu i čini se ne tako davnu zimu, možda najhladniju ikad za nas Srbe. Od Aranđelovdana 1995. godine, kada nakon četiri duge ratne godine dobismo kakav takav mir i utihnuše zvuci topova nastade zebnja i nevolja sarajevskih Srba. Nepristojna odluka a poslije toga i ponuda svjetskih moćnika da Srbi iz Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Ilijaša, Vogošće, Grbavice, Mrkovića, Nahoreva ostanu u sklopu Federacije BiH, donosi sa sobom nove nedaće napaćenom i ratom izmorenom narodu.
Teške odluke u još težem vremenu u po život opasnom okruženju, morale su se donijeti što brže. Ostati na svom ognjištu, strahovati za život najbližih ili krenuti u nepoznato. Dva zla a vremena malo. Dok su jedni razmišljali drugi su već sa onim najnužnijim i najvrijednijim kretali na put u neizvjesnost. Šta je u tim trenucima bilo najvrijednije, nenadoknadivo, nezamjenjivo? Bili su oni, junaci, sinovi, očevi, unuci što svoj život dadoše za svoj narod za svoju zemlju. Nesrećne porodice tugom zavijene,s voje svježe nezarasle rane ponovo po drugi put, još teže otvoriše. Pitanje je, kako ostaviti grobove, da ih skrnave neprijatelji, da im ni mrtvima mir ne daju, još veće kako će srce izdržati prenošenje moštiju na sigurnu srpsku zemlju.
Nizali se tako dani,sve teži i teži a hrabrim sarajevskim Srbima tuga i problemi bili sve veći. Sa zavežljajima na ramenu i srcem okovanim tugom krenuli su put Romanije i drugih dijelova Republike Srpske. Jedni su nosili srce u grudima a jedni u limenim sanducima iskopanim u porodičnim grobljima. Tuga i strah nadvili se nad Sarajevsko-romanijskom regijom.
Februar…Sokolac…Republika Srpska
Hladan i mrazovit kao nikada prije. Neprirodno tih za jedan tako veseo grad. Tužan, opet, u navodnom miru, nekako čudno sablasan, ali hrabar i ponosan, spreman da pomogne, da otvori svoje srce. Pristižu i prve izbjeglice, izbjeglice u vlastitoj zemlji. Spontano se organizuju mještani da priteknu u pomoć svojim prijateljima, rodbini, znancima i neznancima. Nevolja je, muka je, za pitanja nema mjesta ni vremena. Kamioni, traktori, automobili pa čak i konjske zaprege u kolonama stižu u grad. Zabrinuta lica, uplakana djeca pogledima traže spas od neizvjesnosti. Na kamionima nabacane osnovne stvari za život, ono najmanje što je mogo da se ponese. Ostala ognjišta, imanja, stoka, uspomene. U vojnim kamionima limeni kovčezi, u njima mladost, u njima sinovi, u njima očevi idu po drugi put u smrt.
Lokalne vlasti Opštine Sokolac u želji da pomognu nesrećnim roditeljima donose odluku o formiranju vojničkog groblja, vječne kuće srpskih sinova, junaka. Građani preplašeni, voljni da pomognu u nevolji, odlaze da kopaju nove grobove, da prave sigurne kuće za naše sokolove. Gledam mog oca, komšije, prijatelje kako ćutke idu prema groblju noseći krampe i lopate. Zemlja zaleđena, tvrda, teška. Sjekirama se probija prvi sloj leda da se naprave nove vječne kuće junaka. Mještani bez riječi pomažu svojim saborcima, komšijama, onima koje znaju i koje ne znaju. U gradu je muk, tama, tuga. Tu nesnosnu tišinu samo prekida lelek unesrećenih majki, plač djece, koji svoje voljene još jenom ispraćaju na vječni počinak.
Prota Milorad tadašnji starješina crkve Sv. Ilije sa sveštenstvom vrši opela neprestano, po danu, po noći tokom svih tih teških i dugih dana. Roditelji po drugi put sahranjuju svoju djecu a zatim okamenjeni odlaze. Odlaze ostavljajući svoje najveće imanje, ostavljajući srce i dušu, odlaze ni sami ne znajući gdje, odlaze da traže novi život. Odlaze znajući samo jedno, Romanija junačka čuvaće njihove sinove.
Oni naši heroji, u zboru jedan do drugog, hiljadu njih, čuvaće Romaniju i cijelu Republiku Srpsku. Hiljadu bijelih krstova, poredani kao što su stajali na braniku otadžbine ispisalo je srpsku istoriju, a nama u amanet ostavilo da im se vječno klanjamo i molimo za njihove duše. Danas, ovog februara kad ovo pišem molim Vas srpski sinovi, naši sokolovi, oprostite, što ne nađoh dovoljno velike riječi da ispričam vaše junaštvo, da opišem muku koju prođoste. Vaša tišina govori više nego sve riječi svijeta. Oprostite i onima koji ne znaju da postojite, onima koji nisu čuli da je Mali Zejtinlik najveće srpsko groblje zapadno od Drine. Oprostite i onima koji pokušavaju da uvrijede i unište Republiku Srpsku, nećemo im dati, to obećavamo, to Vam dugujemo. Čuvajte nas od svih zala, prošlih i budućih. Sokolac i Romanija, Republika Srpska čuvaće Vas i Vas Mali Zejtinlik, vašu kuću, gdje izginuste za slobodu Srpskog roda, drugi put u jednom ratu.
autor: Biljana Đurković-Pržulj
Mi smo tu za Vas da sve vaše divne uspomene pretočimo u nešto sto traje. Dan svadbe i venčanja dođe
