Šestogodišnjak je u zajednici ceo dan. Najmanje od 8:30 do 16:30 ne može pobeći iz grupe. Od njega se traži da nauči da čita i broji sa 15, 20, 30 svojih drugara i drugarica. To znači da bi nosio masku u svakom trenutku, osim u vreme obroka, bez da je manipuliše ili neadekvatneo upotrebeljava, u šta dopuštamo da sumnjamo. Deca će nesumnjivo pokušati da nas saslušaju, da se prilagode ovom novom standardu koji im namećemo, da se prilagode. Ali da li je to zaista u njihovom najboljem interesu i po koju cenu? Govorimo o psihičkoj ceni, naravno.
Poslednjih meseci, pedijatrijska društva neprestano su nas podsećala na značaj fleksibilnih i razumnih mera između dece, posebno u školama, uključujući i nošenje maski.
Da bismo zaštitili koga? Deca između njih? Njihove roditelje? Njihove bake i deke sa kojima više neće biti u kontaktu narednih nekoliko nedelja?
Ako su to učitelji, oni koje susrećemo pričaju nam da su sami umorni da nose masku kako bi je preneli, čuli i razumeli. Govore o svojoj iscrpljenosti koja sustiže efekte prve izolacije na decu koja se postepeno ponovo uče da budu đaci, da se koncentrišu, koriste kolektivnu opremu, da igraju loptu, a da ne ugrožavaju ili se ne osećaju ugroženo.
nastavak na sledećoj strani