
Život između Srbije i Francuske nauči čoveka da ništa nije crno-belo. Kada dođeš iz zemlje gde se kafa pije satima i gde se ljudi druže bez povoda, Pariz te dočeka svojom brzinom, pravilima i nekom suzdržanom elegancijom. Na prvi pogled, Srbi i Francuzi kao da dolaze sa različitih planeta, ali upravo u tim razlikama krije se zanimljiva ravnoteža.
U Srbiji je toplina deo svakodnevnog jezika – ljudi se lako zbližavaju, razgovori su glasni, humor je sarkastičan, a gostoprimstvo gotovo ritual. U Parizu, s druge strane, postoji jasno poštovanje ličnog prostora i granica. Francuzi su ljubazni, ali rezervisani; odnosi se grade sporo, ali kada se uspostave, traju dugo. Za one koji dolaze iz Balkana, to ume da deluje hladno, ali zapravo je samo drugačiji izraz poštovanja.
Kulturne navike najbolje se vide za stolom. Dok Srbi vole obilne obroke, zajedničke trpeze i duga druženja uz muziku, Francuzi hranu tretiraju kao umetnost. Svaki obrok ima svoj red, svaki sir svoje vreme, a vino – svoje značenje. Zanimljivo je da oba naroda ponosno čuvaju svoje kulinarske tradicije, samo na različite načine: Srbi kroz srdačnost i zajedništvo, Francuzi kroz estetiku i pravilo.
I u odnosu prema poslu vidi se razlika: u Francuskoj se tačno zna kada radni dan počinje i završava, dok se u Srbiji često prepliću posao i privatni život. Francuzi više veruju sistemu, Srbi – improvizaciji. Ali kad se te dve kulture spoje, nastaje nešto dragoceno: srpska snalažljivost i francuska organizovanost mogu zajedno mnogo toga da postignu.
Na kraju, život u Parizu nauči svakog člana dijaspore da voli i razume obe strane. Srbija te nauči da budeš emotivan i blizak, a Francuska – da poštuješ ritam, pravila i tišinu. Možda se upravo između te dve krajnosti krije najlepša ravnoteža: postati građanin sveta, a ostati svoj.