
„Radim na građevini, bude makar da preživimo. Moram još dosta toga da okrpim, nedostaje pola krova, stepenice su loše i nebezbedne. Supruga mi je jednom pala i povredila se. Od tada se plašim za decu i kosa mi se ježi kad vidim da su krenuli gore”, kaže Boban.
„Deca su nam dobra i svi se lepo slažu. Kroz svašta smo prošli Marko, Boris, Nikolina i ja, oni su mi iz prvog braka. Suze mi opet krenu na oči kada se setim svega. Nije za priču, izvinite”, uključila se opet majka Elena u razgovor, koja, zbog stresa, ima problem sa šećerom.
Na kraju posete, oglasila se i jedina devojčica Nikolina, jedva čujno odgovarajući na naša pitanja:
„Nekad bude hladno, nekad toplo. Kad ima drva, toplo je, a kad nema… Pomažem mami da čuva mlađu braću i da zamesi hleb. Svake noći maštam da imam roze sobu!”
Iako još nismo imali konačne i obećavajuće odgovore na njihove ljubopitljive poglede, u hodu smo preturali po glavi kako da ove male mučenike iščupamo iz kandži nepravednosti koje ničim ne zaslužiše? U oči nam je upadala i dvospratna vila, na samo deset metara iza njihovog doma. Životna realnost? Misli su navirale jedna za drugom…
Nismo div junaci kakvi su bili naši preci koji su neustrašivo jurišali kroz ove predele, donoseći slobodu, ali ipak mislimo da smo dovoljno kadri da Marinkoviće i naš narod ne ostavimo na cedilu. Previše je i još jedan jedini minut života u ovakvim uslovima!
Više informacija o načinu na koji se prikupljaju sredstva za bolji život ove porodice, možete pronaći na ovom linku. Hajde da zajedno „skinemo zvezde sa neba” za ovu decu!