
Kada su se poslednji toplički ustanici ugasili u plamenu bugarskih odmazdi, činilo se da je sve izgubljeno. Srbija je bila razorena, narod rasut, a vojska – iscrpljena i obezglavljena – povukla se preko snežnih albanskih gudura. Ali i u tim najcrnjim danima, srpsko srce nije prestalo da kuca.
Na kamenitim obalama Krfa, pod vetrovima Jonskog mora, rađala se nova nada. Tu, gde su talasi oplakivali hiljade duša koje su zauvek ostale u moru, iz ranjenog naroda uzdigao se novi duh. Umorni, gladni, ali nepokoreni, srpski vojnici su se ponovo okupljali – da stanu na noge i da se vrate u borbu.
Francuski, britanski i italijanski lekari pomagali su da se oporave. Saveznici su obezbedili oružje, odeću, konje. A oni, koji su preživeli Albaniju, koji su gledali smrt u oči, dizali su se kao feniks iz pepela.
Kada su stigli na Solunski front, mnogi su poljubili zemlju, govoreći: „Ovo je naša prva stepenica ka domovini.“
Na položajima Kajmakčalana, Veternika i Dobrog Polja, među stenama i maglom, stajala je vojska koja nije imala samo zadatak – imala je misiju: da povrati čast i slobodu izgubljene Srbije.