Prof. Bojanin: Deci do 10. godina ne treba reći “idi sredi sobu”

23. maj, 2024 Napišite komentar

Da li se razlikuje uloga majke i oca u životima dece?

-To sve zavisi od ličnosti majke i oca. Imate i muške majke, imate i nežne tate. Sve u svemu, onaj klasični princip je da estetika ide iz majke, a etika, hrabrost, snaga, ide od tate. E sad pošto smo mi u civilizaciji kada nema toliko razlike između lovca i kuvarice, taj nivo identifikacije je možda sad tu manje važan, ali u svojoj suštini dete ima potrebu da bude privrženo, do treće četvrte godine ide uz vas. Tu je mama ta koja je važnija, ono je iz njenih ruku izraslo i ono se vraća u njene ruke. To nema nikakve veze sa seksualnošću i sa polom to su gluposti, već je ono izašlo iz tela majke. To telo je bilo detetov zagrljaj i onda je glas majke bio tu, a onda polako ulazi neko drugi. To je otac i njegov prvi zadatak je da mamu učini sigurnom u tu ljubav koja je jedan od stubova toga malog života. To je zadatak roditelja jer svi mi i muški i ženski imamo potrebu da budemo u sigurnom, i svako dete ima potrebu da je voljeno i da bude neko nekom.

Ali jednog dana vršnjaci postanu uticajniji nego roditelji?

-Da, vršnjačka grupa je kasnije važnija za dete nego roditelj. Do treće godine je važnija porodica. Identiteti su veoma važna stvar. Jedan Mirko i Milena, on pet godina, ona nešto mlađa, došli su kod nas da spavaju, da bi se njihov tata odmorio jer noću trebaju putovati na more. Uveče ih moja supruga vodi da spavaju, a mali Mirko ide sa njom pa joj kaže “Ali mi nismo vaši, mi smo mamini i tatini”. Detetu je bitno da se identifikuje sa porodicom. Sve ide iz porodice – osmesi, pogledi, fizionomija i ostalo što ide uz to.

Svako dete ima potrebu da je voljeno i da bude neko nekom.

Ali posle treće godine dete se interesuje za vanporodičnu sredinu, drugove… i uči se druženju i igri sa drugarima. U parku baka izvede malog od četiri godine i on se uvek potuče sa decom, ali jedva čeka da ponovo izađe, jer on voli decu. On bi ih zagrlio kad se onome drugom ne grli i treba vremena dok se ne nauče kako se to voli, kako se to druži.

Sa četiri godine dete se identifikuje sa sredinom oko sebe i tu ono bira. Ja mislim da je vrlo bitno da dete zna šta je lepo, a šta ružno, u petoj, šestoj godini da zna da je muško ili žensko, i da se vole jer su drugovi, nisu muž i žena (ono kako se deca igraju muž i žena mačka pečena) nego drugovi. Iz toga se mi polako identifikujemo sa sebi srodnim pa ćemo i sa tatom i sa mamom. Ako su mama i tata srodni, važno je da deca budu sa mamom i tatom da se ne bi srodili sa dadiljom, crtaćima, u moje vreme kaubojima i indijancima ako tata nije bio dovoljno junački tip…važno je da dete zna šta je ružno, a šta je lepo, šta je dobro, šta nije dobro, šta je prijatno, šta je neprijatno pec pec, šta se može jesti i voleti, a šta se može voleti na drugi način. I kada smo definisali šta je dobro, a šta loše, u šestoj sedmoj godina se javlja logičko mišljenje i sve se stavlja na svoje mesto. To se dešava mimo nas, i u džungli, i u školi i na fakultetu… Što smo mi pre ispratili tu identifikaciju i diferencijaciju emocija i deteta na dete, i čoveka na čoveka, to ćemo biti zreliji u svojim ponašanjima i seksualnim i socijalnim i svim ostalim. Uvek je bitno imati muški identifikacioni uzor, da može dete uz njega da se usplete.

Možemo da primetimo da očevi više odsustvuju zbog posla od kuće. Kako taj nedostatak deluje na dečake i devojčice?

-Uvek deluje kao nedostatak, ali očekuje se da uvek postoji neki ujak, stric, neki deda koji je čvrst i uvek je bitno da imamo taj muški identifikacioni uzor. Da može dete uz njega da se usplete.

Može i uz komšiju ako je neki dobar sused sa nama. Mi smo imali u porodici jednog čika Acu, koji je bio jak i krupan, divan jedan čovek, i kad dođe čika Aca sva deca su uz njega, on je bio autoritet. Treba imati taj autoritet, jer mi smo zajedno i u svečanim prilikama i u pidžami i u najvećoj privatnosti. Zajedno smo i u našim neraspoloženjima, pa i mi smo ljudi, nismo mi nikakvi vaspitači. A taj naš prijatelj kome se mi svi divimo, njemu se prirodno i deca dive. I to dođe uvek kako treba. Tako da je važno je da se porodice druže, da postoje tate koje će povesti petoro-šestoro dece u prirodu i mame koje se igraju sa pet-šest devojčica, da postoje identifikacioni uzori koji privlače dete. I naravno da ih nećemo gurati ni u jednom ni u drugom smeru, ali ih nećemo ni ometati.

Ceo intervju možete pročitati na ovom linku.

Strane: 1 2 3

Tagovi: - -

Podržite rad sajta!

Ukoliko želite da pomognete rad našeg sajta "Svi Srbi u Parizu" možete uplatiti vaše donacije preko paypal-a ili vaše bankarske kartice.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *