
Savremeni život dijaspore od nas pravi ljude sa više veza, ali i sa podeljenom pripadnošću. Naš identitet se ne veže više za jedno mesto, već se proteže preko granica. I upravo tu nastaje paradoks: imamo dva doma, ali se ponekad osećamo kao da nemamo nijedan.
Možda problem nije u tome što ne znamo gde pripadamo, već u tome što svet i dalje očekuje jednostavne odgovore. Jednu zastavu, jednu adresu, jedno „mi“. A mi smo postali složeniji od toga. Naučili smo da živimo između, da prebacujemo jezike, navike, emocije. Da budemo fleksibilni, ali često i umorni.
Ipak, taj život „između“ nije samo gubitak. On je i prostor u kojem nastaje novi identitet — tih, nevidljiv, ali stvaran. Identitet koji ne mora da se objašnjava ni Francuskoj ni Srbiji. Identitet koji ne traži dozvolu da postoji.
Jer možda dom više nije mesto na koje se vraćamo, već ljudi koje nosimo sa sobom. A možda je i u redu priznati: nismo ni ovde ni dole — već negde između. I to „između“ je naš život.