
Sakriti decu od bolesti koja ih se ne tiče znači naš poraz misli i gubitak dostojanstva. Zamaskirani i sa dobrim razlogom izgubili smo obraz u ovoj priči. Mi smo se odrekli slobode, jednakosti i bratstva, posebno skrivajući decu. Ne imitirajući druge zemlje u kojima je sve drugačije samo kada nas sprečava da se preispitujemo. Mi odrasli smo odgovorni za ovu decu. Nikada neće biti obrnuto.
Psiholozi, pedijatri i dečiji psihijatri, mnogi od nas su veoma zabrinuti zbog povećanja broja hospitalizacija i poremećaja koje su mala deca razvila od prve izolacije. Do šest puta više prijava za dečju psihijatriju u Neckeru, defenestracije u bolnici Robert Debre i tako dalje. ,,To što dete u vrtiću vidi samo maskirana lica, zabrinjava, jer je njegova interakcija uglavnom neverbalna, lišen je osnovnih orijentira“, kaže Marie-Estelle Dupont.
10. februara 2021. godine, saopštenje za štampu Koledža za dečju psihijatriju podseća na posledice zdravstvenih mera na decu i adolescente: poremećaji spavanja i ponašanja, opetovano plakanje, skarifikacija, kašnjenje u govoru i učenju, rastuća anksioznost i strah, zavisnosti, povlačenje u sebe, simptome depresije, somatizaciju, porast nasilja u porodici i misli o samoubistvu. Drugim rečima, neki lekari sebe vide u obavezi da druge podsete na osnove razvoja malog čoveka i pedijatrije.
Fizički, neurološki, kognitivni, emocionalni, socijalni razvoj deteta zahteva više od maskiranih dana. Postizanje svega u stanju genetskog potencijala između 0 i 12 godina diktira njihove potrebe. Ove potrebe čine naše dužnosti i o njima se ne može pregovarati u svetlu strahova i nerešenih egzistencijalnih strepnji i principa predostrožnosti postavljenog kao državna religija.
nastavak na sledećoj strani