Dramatični psihološki efekti za najmlađe usled nošenja maski, upozorava francuska psihoterapeutkinja Mari-Estelle Dupont

27. maj, 2021 Napišite komentar

Otprilike do dvanaest godina, sinaptičke veze odgovorne za prenos nervnih impulsa u mozgu eksponencijalno rastu, uzrokujući rast različitih moždanih režnjeva, posebno režnjeva koji su odgovorni za inhibiranje delovanja (na primer, kada je opasno). Ovim vezama je potreban kiseonik da bi mozak pravilno uspostavio svoje sposobnosti. Maskirana, deca koja nose naočare moraju ih ukloniti zbog magle. Glavobolja, poteškoće sa slušanjem maskiranog učitelja, pažnja koju mobilišu nebrojene mere predostrožnosti ili prilagođavanja, sve ovo generiše znatan gubitak energije i koncentracije, za rezultate koji su verovatno vrlo kontraproduktivni jer malo dece zaista menja masku tokom dana i u svakom slučaju udišu sopstveni izmet iz nosa na 37°. Stoga da mi niko ne govori posebno o higijeni, rizikujem da prasnem u smeh.

Nošenje maske i umor koji generišu doveli su do gubitka učenja kod dece, uključujući dobre učenike i iz privilegovanog porekla. Učitelji to vide, i roditelji. Osipanje, iscrpljenost, noćne more, demotivacija, zaborav, množe se. Naravno da se prilagođavaju. Što ste mlađi, mozak se više prilagođava. Pokreti očiju su brojniji kako bi omogućili bebi da obradi što više informacija. Iznad svega, nemojmo ih stavljati u čulnu deprivaciju, s roditeljima koji se ponekad brinu zbog virusa koji se ustručavaju da ih maze i ograniče spontanost odlučne nežnosti kako bi ih učinili uravnoteženim građanima, ni nasilnim ni depresivnim!

Možda bismo mogli da izbegnemo socijalno samoubistvo stvaranjem generacije ljudi sa emocionalnim invaliditetom koji misle da je dodirivanje sebe opasno i da se više ne gledaju?

Dete je šampion da uveri odrasle i kaže da „ide kao i obično“. Šta ako je „navika“ već značila veliku buku? Koje vrednosti im prenosimo usklađujući ih sa našim strahovima, bez dokaza o korisnosti ove mere? Ko smo mi da banalizujemo lišavajući decu ljudskog lica i normalnog disanja? Ko smo mi da se pohvalimo da ih teramo da nose našu nezrelost? Trajna šteta uzrokovana ovim merama, ako se i dalje ponekad ćuti, potcenjuje se. Svoj identitet ne gradite u opštoj anonimnosti. Ne postaje se usklađena, uravnotežena, zrela i autonomna odrasla osoba u opsesivnom i psihorigidnom okruženju. Ili u svakom slučaju, koštaće nas nesaglediv broj konsultacija sa psihijatrom zbog patnje teško kvalifikovane jer je banalizovano i opravdano činjenicom „zaštite“ života.

nastavak na sledećoj strani

Strane: 1 2 3 4 5 6

Tagovi: - -

Podržite rad sajta!

Ukoliko želite da pomognete rad našeg sajta "Svi Srbi u Parizu" možete uplatiti vaše donacije preko paypal-a ili vaše bankarske kartice.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *