
Već smo imali video igre i društvene medije, možda bismo mogli da izbegnemo socijalno samoubistvo stvaranjem generacije emocionalno ometenih ljudi koji misle da je dodirivanje sebe opasno i da se više ne gledaju?
Ljudi se ponekad previše dobro prilagode. To posle zatvora daje sindrome kabine, mladim ljudima koji više ne žele da izlaze ili koji se svega plaše. Slično tome, neki će pronaći sekundarne koristi od „geste barijere“ koja im omogućava da ne prevaziđu svoje strepnje i da izbegnu pogled drugih. Ovaj izgled koji čini postojanje, a koji istovremeno morate ukrotiti, naučiti ga relativizovati i poštovati.
,,Zavisnosti i gubitak značenja koji će proizaći iz ovih nesrazmernih mera biće nam mnogo štetniji od virusa“, Marie-Estelle Dupont.
Dermatolozi imaju svoj posao za njih. Između somatizacija stresa i stvari povezanih sa maskom, oštećena je koža, za koju znamo koliko je interfejs sa drugom.
Ni pod kojim lažnim izgovorom smanjenja prenosa bolesti, nama roditeljima, kao ni psiholozima ili pedijatrima, neće biti prihvatljivo da se nošenje maski za predstojeću školsku godinu stavlja na dnevni red dece i adolescenata. Ne treba podsticati roditelje da povuku svoje dete iz obaveznog obrazovanja. Da, roditelji su odgovorni za to što znaju šta je zlostavljanje. I da, mnogi roditelji s pravom smatraju da je to slučaj. U zemlji u kojoj je sve postalo zlostavljano i gde se dete zbog lakoće i kukavičluka ili želje da se voli često tretira kao kralja ili čak priznaje kao tiranina, bilo bi pametno razaznati šta je zaista nasilje ili zlostavljanje i na to kako je čuveno „za tvoje dobro“ (ili još gore za moje dobro) prava banalizacija zla.