
Svetska geopolitička scena ulazi u novu fazu nakon što je zvanični Peking, posle Bele kuće i Kremlja, potvrdio održavanje prvog trilateralnog samita lidera Kine, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Kineski predsednik Si Đinping ugostiće američkog predsednika Donalda Trampa i ruskog predsednika Vladimira Putina u četvrtak, 19. novembra 2026. godine, u Šendženu, na jugoistoku Kine. Svi se pitaju a gde je ovde Evropa i da li je zaista toliko izgubila uticaj u svetu da se njeno mišljenje više ne vrednuje.
Kako je saopštilo kinesko Ministarstvo spoljnih poslova, ovaj susret na najvišem nivou održaće se na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC), koji počinje u sredu. Iako Peking u svom kratkom saopštenju nije izneo previše detalja, iz Vašingtona stižu jasni signali o prioritetima ovog istorijskog sastanka.
Glavne teme u Šendženu: Nuklearno oružje i rat u Iranu, ali ne i Ukrajina
Prema navodima američkih zvaničnika, Donald Tramp želi da fokus ovog trilateralnog susreta stavi na dva ključna globalna bezbednosna pitanja:
Smanjenje nuklearnih arsenala: Tramp nastoji da pokrene pregovore o ograničavanju nuklearnog naoružanja na globalnom nivou. Kina je do sada uporno insistirala da SAD i Rusija, kao dve najveće nuklearne sile, prvo moraju drastično da smanje sopstvene arsenale pre nego što Peking pristane da se uključi u bilo kakav sporazum o razoružanju.
Sukob sa Iranom: Druga velika tema biće rat na Bliskom istoku, koji je eskalirao krajem februara ove godine nakon izraelsko-američkih udara na Iran, što je pitanje koje direktno pogađa energetske i bezbednosne interese sve tri sile.
Ono što najviše privlači pažnju svetske javnosti jeste činjenica da rat u Ukrajini zvanično nije na dnevnom redu ovog sastanka. Zanimljivo je da je nemački predsednik Frank-Valter Štajnmajer nedavno otkrio za televiziju ARD da je Si Đinping tokom njihovog susreta pokazao vidnu „iritaciju“ na samu pomisao da bi trojka (Kina, SAD i Rusija) mogla da pregovara o Ukrajini. Kineski lider je tada izričito naglasio da je reč o evropskom sukobu u kojem i sami Evropljani moraju da sede za pregovaračkim stolom.
Zašto na ovom samitu nema Evrope i šta to znači za EU?
Odsustvo Evropske unije sa ovakvog formata razgovora otvara dublja pitanja o trenutnom rasporedu moći u svetu. Iako je Si Đinping formalno podržao stav da se o Ukrajini ne može odlučivati bez Evrope, sam format samita u Šendženu jasno pokazuje da se najvažnije globalne odluke danas donose u novom „trouglu moći“ – Vašington, Peking i Moskva.
Geografski i institucionalni okvir (APEC)
Na prvi pogled, razlog je tehničke prirode: sastanak se održava na marginama samita APEC-a, organizacije koja okuplja zemlje azijsko-pacifičkog regiona. Evropska unija nije članica ovog foruma, pa evropski lideri nisu ni prisutni u Šendženu. Međutim, u visokoj diplomatiji format se uvek prilagođava političkoj volji – da je postojala želja da se uključi Evropa, sastanak bi bio organizovan u okviru G20 ili na neutralnom terenu.
Povratak politike „velikih sila“ i multipolarnog realizma
Dolaskom Donalda Trampa na čelo SAD, američka spoljna politika se snažno okrenula bilateralnim i trilateralnim dogovorima direktno sa liderima koje Vašington vidi kao ravnopravne suparnike ili ključne igrače. U takvoj viziji sveta, Evropska unija se često posmatra kao ekonomski gigant, ali geopolitički i vojno nedovoljno jedinstven akter koji nema sopstvenu stratešku autonomiju ni jedinstvenu komandu, pa samim tim ni mesto za stolom gde se pregovara o „tvrdoj moći“.
Nuklearni status kao ulaznica za glavni sto
Teme poput smanjenja nuklearnog arsenala suštinski su vezane za zemlje koje poseduju najveće strateške kapacitete. Dok SAD i Rusija drže oko 90 odsto svetskog nuklearnog oružja, a Kina najbrže širi svoj arsenal, Evropa nema jedinstvenu nuklearnu politiku (Francuska je jedina članica EU sa nuklearnim oružjem, dok je Velika Britanija van Unije). Zbog toga Vašington, Moskva i Peking smatraju da o globalnoj strateškoj stabilnosti treba da razgovaraju isključivo oni koji drže prst na najvećim obaračima.
Paradoks evropske pozicije u sopstvenom dvorištu
Izjava Si Đinpinga da Evropa mora učestvovati u razgovorima o Ukrajini zvuči ohrabrujuće za Brisel, ali u praksi otkriva ranjivost EU. Činjenica da kineski predsednik mora da „brani“ pravo Evrope da bude pitana o ratu na sopstvenom kontinentu pokazuje koliko je uticaj Brisela oslabio. Dok Vašington i Moskva često pokazuju spremnost da ključna bezbednosna pitanja rešavaju direktno, Evropa se nalazi u defanzivi – primorana da čeka ishod dogovora velikih sila, nadajući se da se njena bezbednosna arhitektura neće prekrajati bez njenog potpisa.
Samit u Šendženu tako postaje simbol nove ere međunarodnih odnosa: dok se na Bliskom istoku vode ratovi, a svet suočava sa novom trkom u naoružanju, ključni igrači biraju zatvorene, direktne formate, ostavljajući Evropsku uniju pred hitnim zadatkom da pronađe način kako da ponovo postane nezaobilazan faktor, a ne samo posmatrač svetske politike.





