
„Otišla sam do njega plačući i rekla da imam noćne more, da me proganja to što je sam, moj tatica, moj heroj. Međutim, zatekla sam drugačiji prizor“.
Tada je i on delovao pomalo izgubljeno i tužno, nije se tada još uvek adaptirao na novonastalu situaciju, ali se vremenom promenila situacija. Ali kada je sledeći put otišla u posetu, ugledala je nešto što joj je slomilo, ali i u isto vreme zacelilo srce. Njen otac se smejao.
Pričao je sa jednim starcem za stolom, rukom ga potapšao po ramenu. Nije više izgledao kao čovek prepušten samoći. Medicinska sestra joj je rekla:
„U početku mu je bilo teško, ali sada se uklopio. Ima društvo, ima pažnju. Čak i kartamo nekad uveče“.
Gledala je svog oca, pomalo krivog u stolici, ali sa osmehom koji dugo nije videla. Shvatila je da nije izdala ni njega ni sebe. Samo mu je pružila priliku za dostojanstvenu starost.
I dalje joj se srce stezalo pri pomisli na onaj prvi bolni vikend, na suze koje je pustila zbog njegovog pisma. Ali s vremenom je razumela – ljubav ne znači samo dati sve od sebe, već i znati kada treba pustiti.