
Trojica najmoćnijih svetskih lidera – predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp, predsednik Kine Si Đinping i predsednik Rusije Vladimir Putin – sastaju se u četvrtak, 19. novembra, u kineskom gradu Šenženu. Do prvog trilateralnog susreta u ovom formatu dolazi na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC), a prema najavama iz Kremlja, zajednički razgovor trojice državnika neće trajati duže od sat vremena.
Pored zajedničkog susreta čija je zvanična tema „svetski mir“, predsednik SAD održava i odvojene bilateralne sastanke sa Putinom (njihov prvi direktan susret od samita na Aljasci u avgustu 2025. godine) i sa Sijem. Kao ključne tačke razgovora Tramp je najavio rat u Ukrajini, sukob sa Iranom, kontrolu nuklearnog naoružanja i trgovinske odnose, dok je dodatnu pažnju privukla najava mogućeg susreta američkog predsednika sa severnokorejskim liderom Kim Džong Unom tokom boravka u Kini.
Samit prati snažna simbolika: Si Đinping je lično dočekao Trampa na aerodromu, uzvrativši mu gest iz Vašingtona iz septembra ove godine, dok je Vladimir Putin uoči sastanaka poručio da su decenijske zapadne sankcije propale u pokušaju da unište rusku ekonomiju, odbacujući politiku „izolacije i ultimatuma“. Si je, s druge strane, pozvao na „stratešku stabilnost“ u trenutku kada svet potresaju ratovi na Bliskom istoku i u Ukrajini, kao i posledice globalnih trgovinskih trvenja.
Nova „Jalta“ u najavi i posledice po Evropu koje nema za stolom
Slika iz Šenžena – na kojoj lideri SAD, Kine i Rusije bez prisustva ijednog evropskog zvaničnika razgovaraju o bezbednosnoj arhitekturi sveta, uključujući i rat na evropskom tlu – predstavlja najgori mogući scenario za Brisel i evropske prestonice.
Bezbednost Evrope kao predmet nagodbe velikih sila Činjenica da Donald Tramp o okončanju rata u Ukrajini razgovara direktno sa Putinom i Sijem, dok su Evropska unija i sama Ukrajina isključene iz prostorije, oživljava istorijske strahove Evropljana od politike „sfera uticaja“. Za Moskvu, samo prisustvo na ovom samitu predstavlja ogromnu diplomatsku pobedu i izlazak iz međunarodne izolacije, bez ijednog učinjenog ustupka na terenu. Za Vašington, ovakav format pokazuje sklonost Trampove administracije ka direktnim, transakcionim dogovorima sa velikim silama, zaobilazeći tradicionalne transatlantske saveznike i multilateralne institucije.
Slabljenje transatlantske veze i pritisak na odbranu EU Evropski lideri godinama ponavljaju krilaticu „ništa o Ukrajini bez Ukrajine, ništa o Evropi bez Evrope“. Međutim, samit u Šenženu ogoljava ograničen uticaj Evrope u trenutku kada Vašington svoje strateške prioritete očigledno preusmerava ka Pacifiku i direktnom balansiranju odnosa sa Pekingom i Moskvom. Ako iz Šenžena izađe bilo kakav okvir za zamrzavanje sukoba u Ukrajini ili redefinisanje nuklearne kontrole (nakon isteka sporazuma Novi START), Evropa bi mogla da se nađe pred svršenim činom – sa obavezom da finansira obnovu i garantuje bezbednost na svom istoku, ali bez prava glasa u krojenju samog sporazuma.
Ekonomski i trgovinski udar na evropsku privredu Pored bezbednosnih, Evropa strahuje i od ekonomskih posledica eventualnog američko-kineskog „primirja“. Ukoliko Vašington i Peking u Šenženu postignu dogovor o preraspodeli carina i smirivanju trgovinskog rata, kineski industrijski viškovi – pre svega u sektoru zelene energije, električnih vozila i tehnologije – mogli bi još snažnije da se preliju na evropsko tržište. Time bi se EU našla uklještena između američkog protekcionizma i kineske izvozne ofanzive.
Test za evropsku stratešku autonomiju Odsustvo Evrope iz Šenžena potvrđuje da se centar svetske geopolitičke gravitacije definitivno pomerio ka Aziji i trouglu Vašington–Peking–Moskva. Za Evropsku uniju ovo je verovatno poslednji alarm da koncept „strateške autonomije“ – kroz sopstvenu odbrambenu industriju, jedinstvenu spoljnu politiku i ekonomsku otpornost – pretvori iz političke parole u stvarnost, ukoliko ne želi da u decenijama koje dolaze ostane samo posmatrač dok drugi odlučuju o njenoj sudbini.





