Ne možemo da čekamo nekoliko meseci ili čak godina o psihološkim posledicama naših odluka u doba Covida, iako imamo već vek zapažanja, pisanja, istraživanja, znanja o dečjoj psihologiji koju vode naše kolege psiholozi, pedijatri, dečiji psihijatri, psihoanalitičari, razvojni stručnjaci, neuropsiholozi, psiholingvisti, edukativni psiholozi… Imamo svo ovo znanje.
Iako će ovaj zdravstveni rat verovatno imati neizbežne psihološke posledice, možda čak i tokom nekoliko generacija, mi smo dužni da se zapitamo o potencijalnim jatrogenim efektima oružja koje koristimo.
Šestogodišnjak kome namećemo kontinuirana, restriktivna pravila koja za njega nemaju smisla i koja u najboljem slučaju nije u stanju da poštuje, postavlja pitanja na koja pokušavamo da odgovorimo, ako je to ono što možemo čuti … U najgorem slučaju, on se inhibira, agitira, somatizira. Ako ne budemo pažljivi, on potkopava samopoštovanje, postaje anksiozan, čak depresivan, poput mnoge dece, odraslih i adolescenata koje svakodnevno slušamo i pratimo sedam meseci u našim kabinetima i na konsultacijama koji imaju strah od smrti i osećaj lišenosti društvene veze.
nastavak na sledećoj strani