
Pitam Vitomira o Bosni, Višegradu, odakle je poreklom. Da li se seća Drine i Bikavca iznad, koji ne da suncu da ugreje i kad visoko izgreje. On mi priča o Panoniji i severu Bačke. Bio je zaljubljen u Palić, a voleo je svoju Margitu, Mađaricu.
– Sanjam uvek isto, Lazare. Negde hitam. Oko mene mrak, tišina i razastrta tkanica Panonije. Svetla u trku prosvilaše ostrvom bagremara, davno usnulih salaša, na putu za Palić. I kad konačno ugledam žutu tablu sa natpisom Palić i na mađarskom Palics, i uvek se probudim, a da nisam ni na prvi sokak zavirio.
Kad god bi me video da nešto zapisujem Vitomir bi mi govorio:
‚‚Uludan je to posao Lazare, uludan. Ti za dva sata ispišeš, kažeš desetak stranica, pa veliš da ne valja i baciš. Za to vreme, ja izbetoniram 30 kvadrata i vidiš, uvek valja i traje. Uludan ti je to posao, Lazare.”
Onda ugledam osmeh koji je razgrnuo klobuk cigaretnog dima, koji ga je stalno pratio. Samo je jedno dvorište betonirao tri dana. Ostala, do pola dana.
nastavak na sledećoj strani