„Gdje je organizator, gdje je supervisor!? Pa ovdje je -40 stepeni!. Pa kako ovdje da se igra“, grmio je iz sveg glasa.
Posebna kategorija su uvijek bili tzv. „teniski roditelji“. Bilo je tu zanimljivih likova. Od onih koji ništa ne komentiraju iz sjene, do onih koji traže stolicu da je „zafitilje“ na suca u stolcu jer je njihov sin zakinut za jedan poen.
Meč je završio i spomenuti gospodin dolazi za naš stol. Upoznajemo se, kaže da se zove Srđan Đoković, a za njim dolazi i njegov sin Novak Đoković. Upravo je pobijedio Uroša Vicu, tad 267. tenisača svijeta i bila je to velika stvar za njih. Ne sjećam se kad sam tad viđao srpske tenisače u ždrjebovima, posljednji njihov veliki tenisač bio je Slobodan Živojinović koji je u osamdesetima bio polufinalist Wimbledona.
„Ajde Nole, jedi tu bananu“, kaže mu otac, a on mirno i pristojno guli tu bananu i još onako vruć razmišlja o pobjedi.
Tata Srđan sav ponosan okreće neki broj na svom mobitelu i ustaje se malo dalje od našeg stola i vodi zanimljiv razgovor. Bio je glasan, dovoljno glasan da sve čujemo…
„Moj sin je upravo izborio polufinale na Futuresu u Hrvatskoj!“, jedna od prvih rečenica je koje je sav uzbuđeni tata Đoković izreferirao tamo nekom novinaru u Srbiji.
„Što? Mamu vam jebem, da vam jebem! Svi ćete me zvati jednog dana kada Nole bude prvi tenisač svijeta“, odbrusio mu je i poklopio.
Da, dogodilo se to prije 17 godina u podsusedskom teniskom centru. Tad sam, najiskrenije mogu to priznati, pomislio samo jedno:
„Ajme, još jedan ludi teniski roditelj“.
nastavak na sledećoj strani
Sa ciljem da omogući našim ljudima u Francuskoj da ostanu u kontaktu sa svojim jezikom, kulturom i dešavanjima iz domovine,
