Pitanje je, zapravo, kako verovati izjavama visokih zvaničnika Francuske, posebno onima koji određuju sudbinu zemlje. Primetićemo da je, uprkos prošlim događajima, predsednikova reč često vrlo skromna: u to vreme nismo znali sve o bolesti, u međuvremenu smo mnogo naučili itd. Paradoksalno, međutim, suočavajući se sa budućnošću, koja je po definiciji neizvesna, predsednik pokazuje veću sigurnost.
On zna šta će se desiti. „Mi znamo“. Dakle, budućnost nije diskutabilna. Snaga, ne prema zakonu, već prema nauci. Zakonu nauke. To neki nazivaju „zdravstvenom diktaturom“.
Kada Emanuel Makron kaže „Šta god da uradimo, skoro 9000 pacijenata će biti na intenzivnoj nezi sredinom novembra“, cilj je možda pobuditi strah kod Francuza, ove odrasle dece koja još uvek veruju u vuka i Deda Mraza, da dobiju njihovu podršku vladinim odlukama kaže autor članka portala bvoltaire.fr (Thomas Bertin). Ipak ove pogrešne procene francuskog predsednika će proći gotovo nezapaženo. U to smo sigurni. Koji ipak zaključak možemo izvesti iz ove priče? Da li je ulivanje straha ljudima jedan od glavnih načina upravljanja sanitarnom krizom?
Trebali bismo biti oprezni kada nam kažu „znamo“. Nekada se to nazivalo kritičkim razmišljanjem. Čini se da bi sada bila zavera sumnjati. „Znam da se nikad ne zna“, pevao je Jean Gabin, u jesen svog života …
delovi teksta preuzeti sa portala bvoltaire.fr