
Danska, Austrija, Nemačka, Holandija i Grčka nalaze se u završnoj fazi pregovora sa vladom u Kigaliju o otvaranju prvog centra za povratak migranata izgrađenog van teritorije Evropske unije. Očekuje se da će ovaj istorijski pilot projekat biti zvanično najavljen u ponedeljak u Beču, dok bi prvi migranti u Ruandu mogli biti prebačeni već na proleće ili leto 2027. godine, uprkos oštrim kritikama organizacija za ljudska prava i pravnim dilemama o usklađenosti ovog poteza sa evropskim zakonodavstvom. Mnogi analitičari očekuju da će i ostale zemlje Evropske unije polako početi da slede ovakvu praksu.
Ova odluka predstavlja presedan u evropskoj migrantskoj politici, jer podrazumeva slanje migranata sa neregulisanim statusom u treću zemlju sa kojom nemaju nikakve prethodne veze.
Zvanična najava u Beču uz prisustvo evropskih lidera
Prema informacijama koje prenosi Euronews pozivajući se na izvore upoznate sa pregovorima, sporazum je rezultat višemesečnih razgovora između vlade Ruande i pet članica EU koje se zalažu za znatno oštriju migrantsku politiku.
Ministri unutrašnjih poslova i migracija ovih pet zemalja okupiće se u ponedeljak na konferenciji u austrijskoj prestonici, gde će im se pridružiti i ministar unutrašnjih poslova Ruande Vensan Biruta. Neposredno pored mesta održavanja skupa, austrijski kancelar Kristijan Štoker i danska premijerka Mete Frederiksen održaće u popodnevnim satima konferenciju za novinare na kojoj će predstaviti detalje dogovora.
Kako će funkcionisati centar za migrante u Ruandi?
Prva faza projekta zamišljena je kao pilot program koji bi od sredine 2027. godine trebalo da primi nekoliko stotina osoba deportovanih iz Danske, Austrije, Nemačke, Holandije i Grčke.
Za razliku od klasičnih pritvorskih jedinica, planirano je da centri u Ruandi budu otvorenog tipa:
Sloboda kretanja i integracija: Migranti će dobijati boravišnu dozvolu i imaće slobodu kretanja unutar Ruande, sa krajnjim ciljem da se integrišu u lokalno društvo i uključe na tržište rada.
Neograničeno trajanje boravka: Iako su centri za povratak u načelu zamišljeni kao privremeni smeštaj dok se ne organizuje deportacija u zemlju porekla, u ovom slučaju nije predviđeno vremensko ograničenje boravka. To otvara mogućnost da deportovane osobe ostanu trajno u Ruandi ukoliko povratak u njihovu matičnu državu ne bude moguć.
U proces sprovođenja deportacija mogla bi da se uključi i Evropska agencija za graničnu i obalsku stražu (Frontex), čim Evropski parlament i države članice odobre reformu njenog mandata koju je nedavno predložila Evropska komisija.
Ozbiljni pravni izazovi i pitanje ljudskih prava
Otvaranje centara van granica Unije već izaziva žestoke polemike o tome da li je ovakav model u skladu sa pravom EU i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Evropski propisi koji dozvoljavaju uspostavljanje centara za povratak u trećim zemljama izričito nalažu da se oni mogu graditi isključivo u državama koje poštuju međunarodne standarde i principe ljudskih prava.
Međutim, izveštaji Ujedinjenih nacija ukazuju na spornu situaciju po pitanju ljudskih prava u Ruandi. Kao dodatno upozorenje navodi se primer Velike Britanije iz 2023. godine, kada je britanski Vrhovni sud proglasio sličan sporazum Londona i Kigalija nezakonitim upravo zbog rizika od kršenja osnovnih prava migranata.
Iako pet evropskih vlada tvrdi da će se projekat sprovoditi uz puno poštovanje zakona i u saradnji sa Visokim komesarijatom UN za izbeglice (UNHCR) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), ove međunarodne agencije nisu direktno uključene u pregovore o procedurama. Iz IOM-a su poručili da njihova podrška zavisi od zvaničnog zahteva zemlje domaćina i čvrstih garancija da postoje adekvatni mehanizmi zaštite, ostavljajući otvorenom mogućnost povlačenja ukoliko ti uslovi ne budu ispunjeni.
Pravni stručnjaci upozoravaju i na izvesne tužbe pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji zabranjuje državama da prebacuju ljude u zemlje gde bi mogli biti izloženi torturi ili nehumanom postupanju. Eleonora Čelorija iz italijanskog udruženja pravnika specijalizovanih za migracije (ASGI) ocenjuje da ovakav sistem migrante izlaže upravo tim rizicima.
Koliko će koštati ovaj projekat i ko se u EU protivi?
Svih pet država potpisnica snosiće celokupne finansijske troškove deportacija i boravka migranata u Ruandi. Tačna cifra još uvek nije saopštena, niti je poznato kakvu će finansijsku ili drugu nadoknadu dobiti Kigali. Poređenja radi, Ruanda je 2025. godine potpisala sličan aranžman sa Sjedinjenim Američkim Državama za prihvat deportovanih državljana trećih zemalja u zamenu za oko 7,5 miliona dolara pomoći.
Ekonomska isplativost ovakvih modela već je pod lupom zbog sličnog projekta koji je Italija pokrenula u Albaniji. Petogodišnji ugovor Rima i Tirane vredan je 670 miliona evra, a studija jednog italijanskog univerziteta pokazala je da jedno mesto u centru u Albaniji košta italijanske poreske obveznike više od 153.000 evra, dok bi smeštaj u sličnim objektima na Siciliji koštao oko 21.000 evra po osobi.
Uprkos visokim troškovima i kritikama, ovaj model dobija sve širu političku podršku unutar Evropske unije. Čak 19 od 27 vlada članica EU ocenilo je ovakve mehanizme kao „inovativno rešenje“ za upravljanje migracijama u zajedničkom pismu upućenom vrhu Unije prošlog juna. Sa druge strane, zemlje poput Francuske i Španije oštro kritikuju ovakav pristup, što najavljuje nove duboke političke podele unutar evropskog bloka u godinama koje dolaze.





