
Umesto povlačenja, Dijana je odlučila da svoju borbu učini javnom. Pokrenula je blog „Dijana’s Life“, na kojem je otvoreno pisala o terapijama, ishrani, strahovima i nadi, šaljući jasnu poruku ženama da idu na redovne preglede i da se bolesti ne plaše, već da joj se suprotstave. Iako su prognoze bile teške, uspela je da se bori gotovo pet godina, daleko duže nego što su lekari predviđali.
Veliki deo njene priče vezan je i za emotivni odnos sa Stefanom Karićem, koji joj je u prvim mesecima bolesti bio snažna podrška. Njihova veza bila je pod lupom javnosti, ali Dijana je isticala da joj je cilj bio da pokaže kako izgleda istinska podrška partnera u teškim trenucima. Iako su se kasnije razišli, ona je o toj ljubavi govorila bez gorčine, sa spremnošću da oprosti.
Stefan je, nakon njene smrti, otvoreno govorio o tome koliko mu je značila, priznajući da je i dalje sanja i da mu se, kako je govorio, u snovima javlja smirena i bez bola. Posebno mesto u njegovim sećanjima zauzima broj 22, koji je, prema njegovim rečima, pratio Dijanu i njega kroz najvažnije životne trenutke.
Dijana Milojković preminula je 22. jula u Beogradu. Njena sahrana u Ćupriji okupila je veliki broj ljudi, među kojima su bile i brojne javne ličnosti. Detalj koji je mnoge potresao bila je ruža urezana na sanduku – simbol prerano ugašenog života, večne ljubavi i sećanja.
I danas, godinama kasnije, Dijana ostaje simbol lepote, hrabrosti i dostojanstva, ali pre svega snage da se i u najtežim okolnostima živi uspravno i sa verom.
