
Da nije bilo dodatnih provera, istina se ne bi saznala
Majka, kako objašnjava, nije imala razlog za sumnju odmah po porođaju, jer bebu nije ni videla odmah nakon rođenja. Međutim, dete koje je dobila odbijalo je da doji, uprkos naporima lekara da pomognu i podstaknu hranjenje. Upravo ti problemi, uz laboratorijske nalaze, pokrenuli su dodatne provere koje su dovele do istine.
Ističe da je njegova majka bila odlučna da se utvrdi šta se dešava, dok su lekari, kako kaže, reagovali savesno i brzo. Nakon potvrde DNK analizom, bebe su vraćene biološkim roditeljima i situacija je, srećom, dobila srećan epilog.
Za celu priču saznao je tek sa sedam ili osam godina. Roditelji su mu to saopštili smireno, bez dramatizovanja, želeći da informaciju prihvati kao deo porodične istorije, a ne kao traumu. On kaže da nikada nije doživljavao taj događaj kao nešto što ga je emotivno opteretilo, jer je najvažnije da je sve završeno na vreme i da je odrastao uz svoje roditelje.
„To mi nije trauma“
Druga porodica je, pretpostavlja, takođe teško podnela vest o zameni. U prvim mesecima nakon događaja porodice su bile u kontaktu i čak su se družile dok su deca bila bebe. Postoje i zajedničke fotografije iz tog perioda, ali vremenom su se, usled različitih životnih okolnosti, udaljili, ali veruje da među njima i dalje postoji međusobno poštovanje i svest o tome da dele jedno snažno i neobično iskustvo koje ih je zauvek povezalo.
– Meni je to bilo smešno. Najiskrenije, meni je bilo smešno i nisam verovao. Prihvatao sam kao šalu. Ali život ide dalje. Ipak je srećan kraj, ja sam kod svojih roditelja. Znam da su to moji roditelji. Idemo dalje – priča nam Ognjen.
