Jeste hotel veliki, ogro-man, ali Srbija nema (baš) toliko stanovnika da pošalje dva tima mladih ljudi u samo jedan ugostiteljski objekat. U neko doba – a priči nikad kraja – neko predloži da se „promeni kafana“, jer je i ovde odavno bio fajront, pa da ne bi pravili probleme (sami sebi), povedoše Umetnike, „posebno drage goste“, u kafanu koja radi „dokle nam se hoće“. – Koja je to kafana? – začudi se Umetnik iz istog grada, ali koji živi u sasvim drugom kraju, udaljenom oko pedeset kilometara. – Videćeš – rekoše nasmejani domaćini i posedaše u nekoliko automobila. Posle „kraće vožnje od pola sata“, dovezli su se do četvrti sa niskim zgradama, i zaustavili augomobile u ulici nalik na naše, dorćolske.
Kao ilegalci iz Otpisanih, poveli su Umetnike u neosvetljeno dvorište, zazvonili na zvono pokraj blindiranih vrata, i na pitanje iz interfona „ko je?“ odgovorili „mi smo“, ušli u podrum, u poveću prostoriju obloženu debelim slojevima plute, gde ih dočeka klasičan srpski narodnjak, očigledno naručen mobilnim tokom vožnje za gosta iz Beograda. (Tozovac – Ja sam ja, Jeremija, prezivam ce Krstić… ) Kafana „u dubokoj ilegali“ bila je, zapravo, prijavljena kao lokalna radio-stanica, uredno registrovana „za kulturne potrebe i informativna obaveštenja srpske zajednice“ u dometu – dokle dobaci. I, jedno vreme se pevalo – ređale su se pesme iz počivše Juge, jedno vreme se pričalo zašto je ko otišao i Ovde došao, jedno vreme se kukalo kako je na početku bilo „da se čovek obesi“, a zatim je razgovor „postajao sve ozbiljniji i ozbiljniji“, jer se „pružila prilika“ da iz prve ruke čuju najnovije vesti o političkoj situaciji u zemlji, od koje im zavisi odluka „da li ćemo se vratiti, ili ćemo zauvek ostati ovde, gde je od novembra do aprila minus deset, kad je zima toplija…“
nastavak na sledećoj strani