
Ultimativni zahtevi EU
U dokumentu Evropskog parlamenta kao ključan problem vidi zahtev da države kandidati usaglase svoju spoljnu i bezbednosnu politikom sa zajedničkom spoljno-bezbednosnom politikom EU.
„Vi na početku postavljate dosta tvrde, ultimativne uslove za države kandidate o najosetljivijim pitanjima, a da pritom zanemarujete napredak u svim onim drugim važnim oblastima“, kaže Popović i navodi primer Srbije za koju kaže da je u tehničkom smislu ispunila veliki broj zahteva u pristupnim pregovorima, ali se taj proces ipak ne završava, niti se otvaraju nova poglavlja.
„Čitav taj proces je usporen i blokiran što trenutno spoljna politika Srbije nije stopostotno usaglašena sa politkom EU. To jeste osetljivo pitanje i narušava suverenitet država. Ako očekujete od neke države da se usaglasi sa vama, a da pritom ne učestvuje u donošenju i kreiranju zajedničke spoljne politike i pritom ne dajete nikakvu perspektivu za članstvo, onda su to i ultimativne pozicije. To usaglašavanje spoljnih politika bi po logici stvari trebalo da bude poslednje, pred samo članstvo“, naglašava Popović.
S druge strane, dodaje, „geopolitički“ Crna Gora napreduje u procesu pristupanja EU zato što je usaglasila svoju spoljnu i bezbednosnu politiku. „Međutim, nas ni u formalnom smislu niko nije pitao šta mislimo o tome“.
Tačka spoticanja: spoljna politika i bezbednost
Ovaj analitičar kao ključan problem vidi način na koji će zemlje regiona Balkana, ali i druge države poput Moldavije pristupiti Uniji. „Mislim da bi bilo važno za nas da sačuvamo naša prava, pre svega u procesu odlučivanja po pitanju zajedničke spoljne i bezbednosne politike. To bi bilo kao da ulazimo bez imena i prezimena, ako nas niko ništa o tome ne bi pitao, a pritom nam nametao određene odluke“, smatra Popović.
Dodaje da je problem što neki političari iz Brisela žele da novim članicama oduzmu pravo glasa i jednoglasnost po pitanju spoljne politike EU.
nastavak na seldećoj stranici
